Vršne dijelove sjevernog i srednjeg Velebita, od Zavižana do Baških Oštarija, povezuje 57 km duga planinarska staza. Nazvana je po svom projektantu Anti Premužiću, znamenitom graditelju putova i staza po Velebitu. Gradnja staze trajala je svega 3 godine (1930-1933.). Radove su izvodili brojni radnici iz podvelebitskih sela. Izgradnjom staze omogućen je pristup u najnepristupačnije i najljepše dijelove Velebita dotad poznate samo malom broju stanovnika. Pošto nema velikih uspona njome mogu proći i ljudi nenavikli na planinarenje. Utočište mogu pronaći u nekoliko planinarskih objekata koji se nalaze u blizini staze. Kvalitetom gradnje i uklopljenosti u prirodni okoliš ova staza se smatra remekdjelom graditeljstva.

Visinska razlika između najviše i najniže točke u cijeloj njenoj dužini je samo 200 metara. Ljupkim zidanim serperntinama; podzidima, polutunelima i mostićima prolazi kroz najdivljiji i najnedostupniji velebitski krš. Po svemu tome i po uklopljenosti u prirodni okoliš, može se nazvati remek-djelom graditeljstva. S obzirom na značenje za upoznavanje znamenitosti sjevernog i srednjeg Velebita, taj jedinstveni planinski put opravdava naziv poučne staze kroz svjetski rezervat biosfere.

Najveća koncentracija privlačnih lokaliteta Velebita je u njegovom sjevernom dijelu, izmedu prijevoja Vratnika i Velikoga Alana. Tu je Zavižan sa specijalnim botaničkim rezervatima i Velebitskim botaničkim vrtom, kao zbirka živih biljnih izložaka velebitske vegetacije. U strogom rezervatu prirode Rožanskim Hajdučkim kukovima, na 20 km2 uzdižu se deseci velikih i golih kamenih gromada (kukova) strše iznad okolnog terena. Odlikuju se velikom krševitošću i rastrganošću u izolirane vrhove, odijeljene dubokim i gotovo neprohodninim ponikvama i ponorima.

Visine su iznad 1600m, a relativna visina pojedinih kukova doseže i do 300m. Taj surovi kameni krajolik vizualno upotpunjuju i podjednako bizarni oblici vegetacije, što su izobličena smreka i klekovina bora. Skupina Rožanskih kukova nešto je veća zahvaljujući Premužićevoj stazi, mnogo je pristupačnija od teško prohodnog ljutog krša Hajdučkih kukova. U njima još ima mjesta gdje nije stupila ljudska noga.